ZAŠTO SU LJUDE NEKADA SAHRANJIVALI ŽIVE? SUROVA KAZNA ZBOG KOJE MNOGI I DANAS IMAJU FOBIJU :: zoricakusmuk.info ::

ZAŠTO SU LJUDE NEKADA SAHRANJIVALI ŽIVE? SUROVA KAZNA ZBOG KOJE MNOGI I DANAS IMAJU FOBIJU


Tafofobija je strah od sahranjivanja dok smo još uvijek živi, a korijen ovog straha najvjerovatnije seže još u drevna vremena kada je ovo bio jedan od načina kažnjavanja.
Legenda koju su zabilježili vizantijski istoričari iz XI i XII vijeka, Zonares i Kedrenos, govori da je istočnorimski car Zenon tokom V vijeka živ sahranjen u Konstantinopolju jer je postao tiranin usljed pretjerane konzumacije alkohola.
 
Oni dodaju da su njegovi podanici tri dana čuli krike iz groba koji se nalazio u crkvi Svetih Apostola, ali da nisu željeli da otvore sarkofag zbog mržnje koju su osjećali prema njemu. Iako je za života stekao dosta nepritelja, priča o romejskom caru je najvjerovatnije neistinita, međutim ona ukazuje na jednu stvar - još od drevnih vremena kada su ljudi željeli nekoga da kazne, jedna od brojnih metoda bila je i sahranjivanje još živih prestupnika.
 
Tacit u svom djelu Germania bilježi da su germanska plemena imala dva oblika smrtne kazne. Jedan je podrazumijevao kažnjavanje izdajnika bješenjem o drvo, a drugi vezivanje za pleteni ram a potom guranje u blato i zakopavanje, jer su smatrali da sramota mora da se prikrije. Najvjerovatnije nikada nećemo saznati da li su ovaj oblik kazne Rimljani preuzeli od gemanskih plemena ili je bio lokalnog karaktera, ali je ostalo zabilježeno da je jedna od vestalki osuđena na "živo sahranjivanje" tako što je zatvorena u pećinu sa malo hrane i vode - zbog kršenja celibata na koji se zavjetovala stupanjem u red. 
 
Slična tradicija se nastavila i tokom srednjeg vijeka, pa je u engleskom običajnom pravu ova kazna služila za mučenje i smrt osuđenh za počinjenu sodomiju ili neki sličan vid razvrata. Dok je u danskom gradu Ribe, prema statutu iz 1269. godine služila da se kazne žene lopovi.
 
Sveto rimsko carstvo je takođe praktikovalo ovu kaznu na čedomorkama i silovateljima. Ovo saznajemo iz zapisa srednjovijekovnog pravnika Eduarda Hendkea koji je tvrdio da je kažnjavanje žena krivih za čedomorstvo na ovaj način bilo često i da je u Hesenu, Češkoj i Tirolu. Između 1412. i 1447. godine u ovim mjestima je živo sahranjeno njih 10, te da su naknadno probodene kroz srce kocem. Istraživači objašnjavaju da drugi dio kazne u suštini nije bio metod pogubljenja već čin sprječavanja pokojnice da "ustane iz groba" u želji za osvetom tj. da se "povampiri" i da predstavlja dio narodnih vjerovanja. 
 
Tokom vijekova, ova kazna je u brojnim kulturama nastavila da se "razvija i evoluira". Primijećeno je njeno praktikovanje u brojnim zemljama od Farskih ostrva i Rusije gdje su ubice muževa osuđivane na "jamu", do Brazila gdje su se djeca starosjedelaca sa posebnim potrebama sahranjivala na spomenuti način. 
 
Takođe, ova praksa se često izvodila za vrijeme ratova u modernom dobu. Najpoznatiji primjeri su Vijetnamski i Zalivski rat tokom kog je na ovaj način usmrećno prema nekim procjenama između 80 i 250 iračkih vojnika. Dok je prema nekim izvještajima tokom 2014. godine, ISIS zakopao žive jezidske žene i djecu kako bi uništili njihovo pleme. 
 
TV emisija "Razbijači mitova" je prije par godina testirala da li neko može da preživi da bude zakopan živ duže od dva sata. Međutim, kada je čelični kovčeg voditelja počeo da se savija pod težinom zemlje, eksperiment je morao da bude prekinut. Naučnici se slažu da bez obzira u koju svrhu je kazna sprovođena, ona je morala da ostavi i ipsihičke posledice na žrtvu u njenim poslednjim trenutcima. Strah je bio toliko dubok da se kroz gene prenio i na naredne generacije, i toliko je snažan da je postao fobija - tafofobija.
 
Nationalgeographic.rs

 

online